16. kolovoza 2023. – Od kada sam počela raditi u Oikonu slušam kolege prirodoslovnih struka kako pričaju o radu na terenu. Iz njihovih priča dobila sam dojam da je taj teren nešto zaista posebno. Štoviše, terenski rad za njih je glavni razlog zbog kojeg rade u Oikonu. Svi su se složili da je izvrsna atmosfera u uredu ali da je ipak najbolje na terenu.
Tako ja već četiri godine radim ovdje i nikako da uspijem vidjeti što se to tako posebno događa na tim terenima. Moram priznati da mi je nekoliko puta ranije bilo ponuđeno da se pridružim nekom terenu ali svaki put sam ili imala svog uredskog posla ili sam bila na godišnjem odmoru ili sam imala neki sastanak i eto jednostavno nikako otići i vidjeti kako izgleda taj terenski rad i što se to u Oikonu zapravo radi. Odnosno, sve do prošlog tjedna kada mi je kolegica Nela Jantol, naša biologica, predložila da joj se pridružim na terenu na Velebitu. Kako sam nedavno uspješno završila planinarsku školicu i kako obožavam planinariti, odlučila sam, pod cijenu mogućih nadoknada ostalog uredskog posla, ostaviti sve i otići s njom na teren.
Nela mi je nabrojala što bih sve trebala ponijeti sa sobom te sam zahvaljujući svom planinarskom iskustvu imala više-manje svu potrebnu opremu. Utrpala sam sve u svoj veliki ruksak od 70 litara u kojem je najviše prostora zauzimala vreća za spavanje a najteže su bile boce vode. Zbog sigurnosti sam odlučila ponijeti 3 litre vode, ipak smo planirale ostati dva dana na Velebitu.
Krenule smo u 7h ujutro i u terenskom službenom auto odvezle se do Gospića. Od tamo smo produžile makadamom i prema uputama čuvara prirode Parka prirode Velebit, kojeg je Nela ranije kontaktirala, odvezle se najdalje što smo mogle tom cestom kako bismo došle do planinarskog puta koji nas je trebao dovesti do našeg odredišta. Naravno, birale smo najkraću planinarsku stazu jer smo nosile oko 8kg tereta u ruksacima a znale smo da slijedi još i istraživanje terena nakon dolaska na odredište. Vožnja makadamom bila je iskustvo za sebe. Srećom s terenskim autom bilo je jednostavno prijeći i veće komade kamenja koji su nam se našli na putu. S autom smo došle doslovno do kraja staze te ga tamo parkirale. U trenutku kada smo izašle iz auta osjetila sam divni svježi šumski zrak i znala sam da avantura tu počinje. Obule smo gojzerice i stavile ruksake na leđa te uz pomoć planinarskih štapova krenule stazom koja se nalazila ispred nas. Uskoro je postalo jasno da ćemo samo uz pomoć GPS-a uspjeti naći planinarsku stazu koju smo tražile te smo krenule u smjerom u kojem se prema karti trebala nalaziti staza. Naravno, GPS je pokazivao da se moramo popeti uzbrdo dosta strmim usponom. Srećom na vrhu uspona se doista nalazila planinarska markacija te smo uskoro naišle i na putokaz za Šugarsku dulibu koja je bila naše odredište.
Tada mi se već činilo da smo u šumi stoljećima premda je prošlo tek pola sata, uspinjanje neoznačenim stazama očito tako djeluje na ljude, te sam se gotovo uplašila kada se iza nas pojavio čovjek. Očito je i on primijetio reakcije koje je izazvao kod nas te se našalio da je samo on a ne medvjed. Uskoro se iza njega pojavila i njegova obitelj. Planinarska staza je bila većim dijelom ravna i bilo je predivno koračati njome. Shvatila sam zašto se ta obitelj odlučila na planinarenje ovdje. Dio staze je prolazio šumom, dio kroz livadu prepunu planinskog cvijeća a dio preko kamenja s kojeg se pružao divan pogled na more i otok Pag. Moram priznati da sam već tu počela zavidjeti biolozima, šumarima i ostalima na njihovom poslu.
Nakon sat i pol hodanja došle smo do našeg odredišta odnosno skloništa Šugarska duliba i sretno odložile teške ruksake. U skloništu nije bilo drugih planinara te smo zauzele mjesta pored prozora. Sklonište je izgrađeno 2017. godine te je izgledalo kao savršena mala drvene koliba usred ničega odnosno savršen bijeg od gradske vreve. Na krovu se nalazio solarni kolektor i spremnik za kišnicu što je značilo da je bilo i struje i vode, premda ne za piće.
Nakon kratkog ručka vani na klupi uz predivan pogled na planine, pričekale smo malo da vidimo što će nam donijeti oblak koji se pojavio te s obzirom na to da se činilo da će nas vrijeme i dalje poslužiti, odlučile smo otići do prvog lokaliteta u potragu za velebitskom degenijom. Naime, terenski rad se sastojao od istraživanja nalazi li se još uvijek naša endemska biljna vrsta velebitska degenija na lokalitetu na kojem je ranije zabilježena a isti smo provodile u sklopu projekta Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja „Izrada i razvoj programa praćenja za kopnenu floru i stanišne tipove s jačanjem kapaciteta dionika sustava praćenja i izvješćivanja“. Nela je obavila detaljne pripreme prije terena te unijela u GPS lokacije na kojima smo trebale naći velebitsku degeniju, isprintala papire s detaljnim opisom ranijih nalazišta te slike velebitske degenije koju smo tražile.
S obzirom na to da se naš ciljni lokalitet nalazio u blizini skloništa, do njega smo se zaputile samo s opremom koja nam je trebala da ga nađemo te zabilježimo nalaz. Produžile smo planinarskom stazom koja je vodila u smjeru Baških Oštarija te nam je GPS uskoro pokazao da se trebamo uspeti na obližnje brdo. Moje dotadašnje poznavanje Velebita bilo je da na njemu ima poskoka, naših otrovnih i strogo zaštićenih zmija, te da svakako treba izbjegavati visoke trave i neoznačene staze. Naravno sve to se nije poklapalo s poslom biologa i terenskim radom jer da bismo došli do lokaliteta velebitske degenije trebalo je skrenuti sa staze i hodati kroz visoku travu i lišćem pokrivenu zemlju koja je tonula pod mojim koracima. Uskoro sam zaboravila i na zmije i na raznorazne kukce koji su se kretali i skakutali oko mene, a i po meni, te hrabro koračala za Nelom.
Uspele smo se na dio brda prekriven kamenjem, što je odgovaralo onome što sam ja zamišljala, prema svom znanju biologije, kao lokalitet na kojem bi se nalazila velebitska degenija, te došle do točne lokacije označene u GPS-u. Nakon kraćeg promatranja, Nela je uočila biljku koja je izgledala kao vrsta koju tražimo te smo se složile da se radi o velebitskoj degeniji prema slikama koje je ponijela sa sobom. Pomoću traka od 5 m napravile smo kvadrat koji je odgovarao kvadratu unutar kojeg je prethodno zabilježena ova vrsta te počele prebrojavati koliko se biljaka nalazi unutar kvadrata. Već smo zabilježile broj kada je Nela svojim izvježbanim okom otkrila drugu biljčicu svijetlozelene boje s neobičnim plodom. Voilà! Velebitska degenija. Ipak nije tako jednostavno determinirati vrstu pogotovo kada je prava velebitska degenija bila majušna biljčica te se na ovom lokalitetu nalazila bez puno drugih članova svoje vrste u okolici.
Ja sam dobila zadatak pomoću GPS-a naći točku izvan označenog kvadrata na kojoj je također zabilježena ova vrsta. Važno sam slijedila GPS te, sada kada smo utvrdile pravu vrstu, lako pronašla još nekoliko velebitskih degenija na mjestu na kojem su ranije zabilježene. Naravno, prema Nelinim uputama nastojala sam ne pomicati previše kamenje po kojem sam hodala da ne poremetim stanište biljaka koje su tu rasle.
Nakon uspješno odrađenog lokaliteta i zabilježenih velebitskih degenija zaputile smo se na sljedeći lokalitet, koji se nalazio malo dalje od ovog prvog, što je značilo daljnje probijanje kroz visoku travu, granje i kamenje. Sada smo lako prepoznale i pronašle biljku koju smo tražile te je prebrojale unutar nekoliko kvadrata koje smo odredile prema ranijem nalazu. Sve smo i zabilježile na fotografijama te zaključile terenski rad za taj dan i uputile se natrag prema skloništu.
Za večeru smo podijelile hranu koju smo donijele te se zabavile čitajući planinarski dnevnik koji su nadopunjavali planinari koji su boravili u skloništu. Srećom smo pronašle deblje prostirke koje su bile ostavljene u skloništu te na njih stavile vreće za spavanje. Ja sam se smjestila uz prozor te promatrala predivni zalazak sunca.
Kada je pala noć odlučila sam izaći van i pogledati zvjezdano nebo jer je ovo sklonište glasilo kao mjesto u „prvom redu do zvijezda“. Nela se našalila da kada sretnem medvjeda vani dođem ispred prozora da i ona može iznutra gledati kako me gricka. Jedini medvjed kojeg sam vidjela je srećom bilo zviježđe velikog medvjeda koje sam prepoznala na noćnom nebu, a broj zvijezda definitivno nije razočarao. Moram priznati da sam se osjećala dosta iscrpljeno te sam se ubrzo namjestila u vreću spremna za spavanje. Ipak, unatoč prostirci ispod vreće, nije bilo tako udobno spavati na daskama ali buđenje u prirodi sljedeće jutro bilo je neprocjenjivo. Premda nas je dočekao oblak koji se spustio nisko nad skloništem i vjetar koji je puhao, osjećala sam se zaštićeno i sigurno unutar skloništa. Oblak se uskoro maknuo te se pojavilo sunce što je značilo da možemo nastaviti s radom i otići do trećeg i posljednjeg lokaliteta.
Na kraju smo neko vrijeme kružile okolo skloništa kako bismo našle put do lokaliteta koji se trebao nalaziti u neposrednoj blizini. Nije bilo tako jednostavno samo doći do lokacije zabilježene na GPS-u jer su nam put prepriječile stijene i drveće ali uskoro smo pronašle prolaz i uspele se do stjenovitog dijela brda na kojem se nalazila zabilježena lokacija a i naša velebitska degenija. Sad već pametnija s iskustvom od prethodnog dana, lako sam i ja prepoznala biljku koju smo tražile i već sam znala kako postaviti kvadrat od traka te krenula s brojanjem biljaka. Nakon izbrojanih nekoliko kvadrata koje smo postavile poput onih zabilježenih nekoliko godina ranije, naš je terenski rad došao do kraja. Nakon što smo se okrijepile preostalom hranom i s nešto lakšim ruksacima jer smo veći dio vode popile, zaputile smo se natrag prema autu stazom kojom smo došle.
Nela je srećom na GPS-u zabilježila točnu lokaciju našeg auta jer smo opet morale skrenuti sa staze i ovoga puta se strmo spustiti do njega. Put nam je na makadamu prepriječio jedan konj koji je slobodno i bezbrižno hodao po cesti. Pošto cesta nije bila preširoka pitala sam se kako ćemo se uspjeti s autom progurati pored njega. Pomislila sam čak da ćemo morati polako voziti iza njega cijelim putem natrag, ali se konj odjednom uspeo na stražnje noge te skočio na povišeni dio zemlje pored ceste.
Na povratku sam priznala Neli da mi je bilo dosta naporno hodati okolo po brdima naročito kad se zbroji i hodanje planinarskom stazom do skloništa s teškim ruksakom. Ona se nasmijala i rekla da je ovo bio jedan od lakših terena. Eto, unatoč tome što se mogu pohvaliti dobrom trenutačnom kondicijom stečenom na raznim planinarskim pohodima, ipak se očito ne mogu mjeriti s biolozima. Tajna posebnosti terenskog rada je otkrivena. Unatoč iscrpljenosti, neispavanosti i strahu od medvjeda, zmija i ostalog što se može naći na planinama, bilo je ovo jedno predivno i nezaboravno iskustvo koje ćete ipak morati iskusiti na svojoj koži ako želite steći pravi dojam a do tada možete uživati u divnim prizorima na fotografijama s ovog terena.
Autor:
Mia Vučevac, mag. iur.
Stručna suradnica u Zavodu za pravo, politiku i ekonomiju okoliša