“Reci, što ti kaniš
sa svojim jedinim divljim i dragocjenim životom?”
-stih iz pjesme Ljetni dan -Mary Oliver
Povodom Svjetskog dana poezije koji je UNESCO proglasio 21. ožujka 1999. radi promicanja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta prisjetit ćemo se nekoliko pjesama jedne od najpoznatijih američkih pjesnikinja koja je inspiraciju za svoje pjesme pronalazila upravo u prirodi.
Mary Oliver dobitnica je Pulitzerove nagrade 1984. godine za zbirku poezije „American Primitive“ i Američke nacionalne nagrade za knjigu poezije („National Book Award for Poetry“) za zbirku poezije Nove i odabrane pjesme. Njezine pjesme ispunjene su njezinom navikom samotnih šetnji koja je trajala čitavog života. Iz pjesmama progovara njezina ljubav prema životu koja proizlazi iz duboke povezanosti i zadivljenosti prirodom koja je okružuje. Sljedeći put kada se nađete okruženi prirodom možda će vam u ušima odjeknuti neki od njezinih stihova.
Kako 21. ožujka obilježavamo i Svjetski dan šuma njezina pjesma Spavanje u šumi dočarava nam bogatstvo šumskog života te čitajući ove stihove, osim što sami poželimo provesti noć u šumi, možemo shvatiti zašto je važno štititi šume.
Spavanje u šumi
Mislila sam da me se zemlja
sjetila, ona
me prihvatila natrag tako nježno, namještajući
svoje tamne suknje, svoje džepove
puna lišajeva i sjemenki. Spavala sam
kao nikad prije, kamen
na koritu, ništa
između mene i bijele vatre zvijezda
osim mojih misli, i one su lebdjele
lagane kao moljci među granama
savršenih stabala. Cijelu noć
slušala sam mala kraljevstva kako dišu
oko mene, kukci i ptice
koji rade svoj posao u mraku. Cijelu noć
ustajala sam i padala, kao u vodi, hrvajući se
sa svijetlećom propašću. Do jutra
nestala sam barem desetak puta
u nešto bolje.
(slobodni prijevod s engleskog jezika s web stranice: https://artistic.umn.edu/sleeping-forest-poem-mary-oliver – Mia Vučevac)
–
Makovi
Makovi šalju svoje
narančaste baklje; lepršajući
na vjetru, njihove kongregacije
su levitacija
svijetle prašine, tankog
i čipkastog lišća.
Nema mjesta
na ovom svijetu koje se
prije ili kasnije ne utopiti
u indigu tame,
ali sada, neko vrijeme,
neprobavljivo
sjaji kao čudo
dok lebdi iznad svega
sa svojom žutom kosom.
Naravno, ništa ne zaustavlja hladnu,
crnu, zakrivljenu oštricu
od ubadanja naprijed—
naravno,
gubitak je velika lekcija.
Ali kažem i ovo: da je svjetlost
pozivnica
na sreću,
i ta sreća,
kada se uradi kako treba,
je vrsta svetosti,
opipljiva i iskupljujuća.
Unutar svijetlih polja,
dotaknuta njihovim grubim i spužvastim zlatom,
Ja sam oprana i oprana
u rijeci
zemaljske radosti –
i što ćeš učiniti-
što možeš učiniti
oko toga-
duboka, plava noći?
(slobodni prijevod s engleskog s web stranice: https://readalittlepoetry.com/2012/11/03/poppies-by-mary-oliver/ – Mia Vučevac)
–
Divlje guske
Ne moraš biti dobra.
Ne moraš prehodati na koljenima
stotinu milja kroz pustinju da bi se iskupila.
Samo dopusti mekoj životinji svoga tijela
da voli to što voli.
Ispričaj mi o očaju, svojem, a ja ću ti o mome.
U međuvremenu svijet ide dalje.
U međuvremenu sunce i bistri obluci kiše
promiču krajolicima,
preko prerija i dubokih stabala,
planina i rijeka.
U međuvremenu divlje se guske, visoko u čistom plavom zraku,
opet vraćaju kući.
Tko god da jesi, koliko god usamljena,
svijet se nudi tvojem zamišljaju,
zove te poput divljih gusaka, oštro i uzbudljivo —
uvijek i iznova objavljujući tvoje mjesto
u poretku stvari.
(s web stranice: https://www.najboljeknjige.com/vijesti/prozor-u-poeziju-mary-oliver-pet-pjesama )
Autor:
Mia Vučevac, mag. iur.
Professional Associate at the Department of Environmental Law, Policy and Economics